Sjedim ovdje, u ovoj maloj sobi koju zovem domom već tri godine, i gledam u ekran svog starog laptopa.
vavada aplikacija je bila nešto o čemu sam čuo od kolege s posla, onako usput, dok smo pili kavu iz onih malih plastičnih čaša. Nisam ja neki kockar, nikad nisam bio. Ali te večeri, one srijede kad je kiša padala kao da se nebo odlučilo istresti na ovaj grad, nešto me povuklo. Možda samoća. Možda dosada. Možda činjenica da sam treći tjedan zaredom jeo istu konzervu graha i gledao isti film na Netflixu jer nisam imao snage ni za što drugo.
Bila je to vavada aplikacija, skinuo sam je na mobitel onako bez razmišljanja, kao što bi čovjek uzeo letak na ulici. Nisam očekivao ništa. Iskreno, mislio sam da ću izgubiti dvadeset eura i vratiti se svom grahu. Ali život je čudan, zar ne?
Prvih nekoliko dana bilo je grozno. Baš grozno. Ubacio sam sto kuna, izgubio za deset minuta. Pa još pedeset, opet ništa. Sjedio sam tamo, gledao u te brojeve kako se vrte i nestaju, i osjećao se kao najveći idiot na svijetu. Zašto to radim? Zašto bacam novac koji mi treba za struju? Ali onda bih se sjetio – struja ionako kasni, stanarina ionako čeka, posao ionako visi o koncu. Što je još pedeset kuna u moru problema?
Treći dan sam skoro odustao. Rekao sam si – dosta, ovo je glupost, ti nisi tip za to. Ali te noći, oko jedanaest, sjeo sam opet. Ne znam zašto. Možda zato što je tišina u stanu bila preteška. Možda zato što me nitko nije nazvao cijeli dan. Možda zato što sam htio da me nešto, bilo što, izvuče iz moje glave.
I tada se dogodilo.
Ubacio sam pedeset kuna na onu igru s voćem, onu starinsku, kao iz kladionice na uglu. Nisam ni gledao previše. Kliknuo sam, čekao, i odjednom – tri limuna, tri lubenice, tri zvona. Ne razumijem se u te stvari, ali brojevi su počeli rasti. Pedeset kuna postalo je dvjesto. Dvjesto postalo je osamsto. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Ruke su mi se znojile. Smijao sam se sam u toj praznoj sobi, glasno, kao luđak.
Nisam mogao vjerovati. vavada aplikacija je odjednom bila nešto drugo – ne bijeg, nego prozor. Prozor u neki drugi svijet gdje stvari mogu ići na bolje. Zvuči glupo kad to ovako kažem, znam. Ali te noći, kad sam podigao novac – a podigao sam ga, stvarno, sjelo je na račun za dva dana – osjećao sam se kao da sam pobijedio nešto više od igre. Pobijedio sam onaj glas u glavi koji mi cijelo vrijeme govori da ništa nema smisla.
Sljedećih tjedana igrao sam opet. Ponekad s malim ulozima, ponekad s većim. Bilo je uspona i padova, naravno. Jednom sam izgubio sve što sam zaradio te prve noći, i bio sam bijesan na sebe. Ali nisam prestao. Ne zbog novca, ne zbog pohlepe. Nego zbog onog osjećaja kad se brojevi poklope, kad ekran zasvijetli, kad na trenutak zaboraviš da sutra moraš na posao koji mrziš, da te čeka prazan stan, da ti se prijatelji ne javljaju.
vavada aplikacija mi je postala neka vrsta rituala. Svaku večer, oko deset, skuham čaj, sjednem, otvorim je i igram dok ne zaspatim. Nekad dobijem, nekad ne. Ali više nije samo bijeg. Postalo je nešto što radim za sebe. Moja mala tajna, moj mali trenutak gdje ja odlučujem, gdje ja imam kontrolu – čak i ako je ta kontrola iluzija.
Znam što će neki reći. Znam da zvuči kao da se lažem. Možda i lažem. Ali kad si sam, kad ti je život stao, kad se osjećaš kao da te nitko ne vidi – ponekad ti treba nešto, bilo što, da te podsjeti da si još tu. Da još možeš osjećati nešto. Čak i ako je to samo uzbuđenje zbog tri limuna na ekranu.
Jučer sam opet dobio. Ništa veliko, sto pedeset kuna. Ali dovoljno da odem u pekaru ujutro i uzmem svježe pecivo, umjesto starog kruha. I to je nešto, zar ne? Nije rješenje za sve probleme. Nije terapeut. Nije prijatelj. Ali je moje. Moja mala pobjeda u danu koji inače nema pobjeda.
Ako ništa drugo, naučio sam da bijeg ne mora uvijek biti loš. Ponekad je bijeg samo način da preživiš do jutra. A jutros, kad sam se probudio, sunce je konačno izašlo. I prvi put u dugo vremena, nisam poželio da dan što prije prođe.
Přihlásit se
Registrovat
FAQ
